Drastične mjere socijalnog distanciranja, karantene, zatvaranja, otkazivanja i zabrana prelaska granice zahvatile su, u manjoj ili većoj mjeri, veliki dio svijeta.

Razlog je, naravno, borba protiv pandemije koronavirusa, uz eksplicitnu ili implicitnu pretpostavku da su ove mjere privremene te da ćemo na ovaj način u relativno kratkom roku suzbiti pandemiju i moći se vratiti normalnom životu.

MIT Technology Review iznosi pesimističan scenarij

Ali što ako se ne budemo mogli vratiti u normalu – za nekoliko mjeseci – a u nekim segmentima nikad?

Takav pesimistični scenarij, nažalost, nije produkt paranoje i malodušja, već znanstvenih analiza i modela, piše MIT Technology Review, znanstveni časopis američkog Instituta za tehnologiju u Massachusettsu (MIT), vjerojatno najprestižnijeg prirodoznanstvenog i istraživačkog sveučilišta na svijetu.

Epidemija će se vraćati dok god netko na svijetu nosi virus i dok ne dobijemo cjepivo

Sve zemlje koje se bore s koronavirusom sad se slažu da je potrebno “spljoštiti krivulju” broja oboljelih, odnosno usporiti i odgoditi njihov rast kako on ne bi preplavio zdravstveni sustav i doveo do njegovog kolapsa, što neminovno dovodi do znatnog broja umrlih koji bi se u optimalnim uvjetima mogli spasiti.

Razlog je jasan i jednostavan: nijedna zemlja na svijetu nema dovoljno kreveta na odjelima intenzivne njege, respiratora i obučenih medicinskih sestara i liječnika specijalista da bi liječila sve oboljele u tom slučaju.

Eksplozija broja zaraženih može se zaustaviti drakonskim mjerama

Upravo takvom kolapsu preopterećenog zdravstvenog sustava, nažalost, svjedočimo u Italiji, gdje liječnici moraju metodom trijaže birati koga će pokušati spasiti, a koga ne.

Ovu eksploziju broja zaraženih može se zaustaviti drakonskim mjerama karantene, zabrane ulaska u zemlju i socijalnog distanciranja, čemu svjedočimo u Kini, odakle je pandemija i potekla. No, po svemu sudeći, takvo zaustavljanje pandemije samo je privremeno.

Dok god netko na svijetu ima ovaj koronavirus, epidemija će ponovno izbiti kada i gdje se ove zaštitne mjere ukinu ili dovoljno olabave. Do tog su zaključka došli i istraživači s britanskog Imperijalnog koledža u Londonu u izvještaju koji su objavili u ponedjeljak, pod naslovom “Učinak nefarmaceutskih intervencija (NPI) na smanjenje smrtnosti od Covida-19 i opterećenja na zdravstvo”.

Socijalno distanciranje s pauzama

Oni stoga predlažu sljedeću metodu borbe protiv pandemije Covida-19 na srednji odnosno dugi rok: uvoditi ekstremnije mjere socijalnog distanciranja svaki put kad broj pacijenata na jedinicama intenzivne skrbi počne eksplozivno rasti, a onda ih ublažiti svaki put kad broj teško oboljelih padne.

Evo kako takav model izgleda na grafu. Narančasta linija su prijemi na intenzivnu skrb i kad god pređu određeni prag – recimo, 100 na tjedan – zemlja bi trebala zatvoriti sve škole i gotovo sva sveučilišta i (ponovno) uvesti socijalno distanciranje. A kad, primjerice, broj prijema na intenzivnu skrb padne ispod 50 u jednom tjednu, te mjere bi se ukinule, no ljudi koji imaju simptome i članovi njihovih obitelji i dalje bi morali biti u samoizolaciji.

Graf: Imperial College of London, COVID-19 Response Team

Rigorozne mjere morale bi se provoditi dvije trećine vremena

Prema istraživačkom timu za Covid-19 s Imperijalnog koledža u Londonu, socijalno distanciranje je definirano na sljedeći način: “Sva kućanstva smanjuju kontakt izvan kućanstva, škole ili radnog mjesta za 75%.” To ne znači da možemo “varati” na ovim mjerama 25% vremena, nego da će, ako svi činimo sve što možemo da minimiziramo socijalne kontakte, njihov broj pasti za 75%.

A sljedeći zaključak ovih istraživača zaista je depresivan: zatvaranje i socijalno distanciranje moralo bi se provoditi dvije trećine vremena. Drugim riječima, bile bi na snazi dva mjeseca i onda bi bile ukinute na mjesec dana – ili na dva tjedna s pauzom od tjedan dana. Istraživači zaključuju da su rezultati “kvalitativno slični za SAD” pa možemo pretpostaviti da isto ili slično vrijedi i za Europsku uniju.

Čak i kad bi podigli prag za aktivaciju mjera i time posredno žrtvovali viši broj oboljelih, mjere bi morale biti na snazi više od pola vremena.

Izoliranje starih i bolesnih ne djeluje

Takvo isprekidano “gašenje” normalnog života trajalo bi dok cjepivo ne postane široko dostupno, za što bi, upozoravaju ovi znanstvenici, moglo trebati 18 mjeseci ili više.

Mnogi se posljednjih dana pitaju zašto, umjesto čitave populacije, ne bismo izolirali najranjivije – starije i one s kroničnim bolestima, među kojima je smrtnost od koronavirusa najviša, dok se život za ostale nastavlja manje-više normalno.

Velika Britanija je najavila sličnu mjeru u sklopu kontroverzne strategije “kontroliranog” širenja zaraze kako bi opća populacija razvila tzv. imunitet krda. Međutim, i vlada Borisa Johnsona je, izgleda, uzmaknula pred prognozom istraživača s Imperijalnog koledža o stotinama tisuća mrtvih u tom scenariju, pa je uvela strože mjere socijalnog distanciranja.

A prema navedenom znanstvenom modelu, čak i najbolje mjere ublažavanja – karantena za oboljele, samoizolacija za one na koje se sumnja i na starije i kronično bolesne, čak i uz zatvaranje škola, dovele bi do broja slučajeva koji je osam puta veći od kapaciteta zdravstvenog sustava u Velikoj Britaniji ili SAD-u. A ove su dvije zemlje, ne treba posebno napominjati, među najrazvijenijima na svijetu.

Graf: Imperial College of London, COVID-19 Response Team

A kad bi se drakonske restrikcije uvele jednokratno, na nekih pola godine, epidemija bi opet izbila nakon njihovog povlačenja, samo u još gore vrijeme, budući da je zima i inače godišnje doba kad je zdravstveni sustav najviše opterećen, zbog gripe i drugih sezonskih bolesti.

Katastrofa za ugostiteljstvo i druge uslužne djelatnosti

Ne treba posebno napominjati da će ovakav model dugoročno biti katastrofalan za poslove koji ovise o mušterijama koje se okupljaju na jednom mjestu: restorane, kafiće i pivnice, noćne klubove, teretane, hotele, kina, kazališta, koncertne dvorane, konferencijske dvorane, galerije i muzeje, šoping-centre, kruzerske linije, avioprijevoznike, javni prijevoz, privatne škole i vrtiće.

Naravno, neki od tih branši će se prilagoditi na razne načine. Pojavit će se i brojne nove usluge u onome što neki već zovu “zatvorena ekonomija”. Bit će i pozitivnih posljedica, poput manje izgaranja fosilnih goriva – dakle, manje globalnog zatopljenja – zbog manje letenja avionom i manje prekooceanske trgovine te više lokalne proizvodnje.

No mnoge se tvrtke neće moći nositi s ovakvom paralizom. Mnogi ljudi će sigurno ostati bez posla.

Sve će se promijeniti

Morat ćemo se prilagoditi ovom novom stanju kako god možemo. Zdravstveni sustav morat će biti unaprijeđen tako da se može nositi s novim epidemijama koje će uslijediti nakon Covida-19, odnosno sasjeći ih u korijenu, prije nego postanu pandemije.

U međuvremenu, vjerojatno ćemo morati uvesti nove sofisticirane načine lociranja, identificiranja i izoliranja onih koji su zaraženi ili bi mogli biti. Privatnost podataka i sloboda kretanja će pritom patiti. Izvjesno je da će mnogo više pratiti kretanje ljudi, pomoću mobitela koje nose. Možda ćete morati pristati na takvo praćenje ako želite letjeti avionom, primjerice, ukrcati se na vlak ili brod ili ući u državnu zgradu, ili neki drugi objekt, pa čak i noćni klub. Umjesto toga ili uz to će se možda voditi evidencija onih koji imaju imunitet jer su preboljeli Covid-19 ili se cijepili protiv njega, jednom kad cjepivo postane dostupno.

A tim novim kontrolama ćemo se prilagoditi kao što smo se prilagodili strožim kontrolama na aerodromima nakon terorističkih napada, piše MIT Technology Review. No takve promjene će otvoriti prostor za kršenje prava, proizvoljne restrikcije, a najsiromašniji i najslabiji u društvu snosit će najveći teret. I to je također izazov s kojim ćemo se morati suočiti.